Ponedjeljak, Travanj 21, 2014

Članci

Naslov: PRONAĐENE KOSTI ISTRAŽIVAČA U PERUANSKOJ DŽUNGLI

Kapetan J. Campbell Besley otkrio je grad sa blagom Inka i vidio nasilje nad seljacima u amazonskoj džungli – Velike borbe s indijancima

Tekst: Pronalazak izgubljenog grada Inka, zatim i kostiju u šumi za koje se vjeruje da pripadaju istraživačima zvanima Seljan i O'Higgins; dvije prave borbe s indijancima kao i svjedočenje te fotografiranje pravih nasilja, onakvih kakva su regiju Puntumayo dovela pod istragu prije godinu ili dvije – to su glavne naznake ekspedicije u unutrašnjost Perua i preko južnoameričkog kontinenta, a koje opisuje vođa ekspedicije, kapetan J. Campbell Besley. Besley je Englez, ponekad iz Meksika, a ponekad iz San Francisca, a počesto i iz raznih vrlo zabitnih neciviliziranih dijelova svijeta.

Kapetan Besley, već duže vrijeme istraživač, nezadovoljan je tvrdnjama koje su se pojavile nakon njegova povratka brodom Byron prošlog utorka, a koje kažu da se radilo o «filmskoj» ekspediciji, te da je pokrovitelj cijele priče neka filmska kompanija.

«Cijelu ekspediciju financirali smo ja i moj jedan engleski prijatelj» - izjavio je u hotelu Waldorf – «Moj cilj je bilo istraživanje. To smo duže vrijeme planirali kad mi je prijatelj iz San Francisca savjetovao da povedem filmskog snimatelja. Angažirao sam fotografa koji mi je preporučen kao najbolji snimatelj u New Yorku.»

«Zbunjujuća izvješća su se pojavila u novinama nakon mog povratka, primjerice ono po kojem tvrdim da su kosti koje sam našao pripadale dvojici ljudi koje su pojeli ljudožderi. To nikada nisam rekao. Jednako tako, nisam rekao da su to kosti Cromera i Page-a, kako je bilo javljeno u Chicago, a što je izazvalo histeriju u njihovih obitelji. Koliko sam ja mogao utvrditi, ti su ostaci pripadali ljudima koji su se zvali Seljan i O'Higgins, te koliko sam saznao, te su ljude ubili indijanski banditi, a ne divlji indijanci. Po indicijama, kosti su rastrgale zvijeri, možda i štakori i insekti, koji na tim zemljopisnim širinama brzo nađu mjesto gdje je prolivena krv».

 

Nikad više nasilje u Putumayu

Članovi ekspedicije Besleya, koji su se vratili u New York, su Franklin B. Coates, u ulozi menadžera, J. H. Holbrook, fotograf i snimatelj, te J. W. Dunn, tajnik kapetana Besleya, botaničar i zoolog ekspedicije. Ostali su F. Eugene Farnsworth iz Bostona i A. Galaide, fotograf. George Shoup, rudarski inženjer i Reginald Leonard, stručnjak kojeg je za taj posao imenovala peruanska vlada – kako bi istražio učinak smrtonosne muhe uta, a koja je kriva za zaraze koje su se pripisivale drugim uzrocima - priključili su se ekspediciji u Peruu i ostali su u toj zemlji nakon prve etape puta.

Prema kapetanu Besleyu, u regiji Putumayo peruanska je vlada provela odlučne reforme. Nasilje koje je on vidio počinjeno je u Tingo Mariji, koja pripada drugoj regiji.

«Otkad je sir Roger Casement izvijestio britansku vladu o stanju u Putumayu, peruanska je vlada učinila sve što jedna nacija može učiniti da se stanje promijeni» - kazao je Besley.

«Na prvom mjestu, prefektom Iquitosa postao je pukovnik B. Puente, čovjek neobičnih sposobnosti i visoka morala. On je cijelu regiju Putumayo očistio od nesposobnih službenika i loših ljudi. On je postao inspektorom koji putuje terenom, odlučno ispravljajući sve nepravde koje je susreo. Njegovi brzi čamci patroliraju svim vodama, a službenici obilaze logore svih sakupljača gume. Indijanci koji sakupljaju gumu sada su plaćeni po kili gume, te su zaštićeni od reketara. U ovome času, u zatvoru u Iquitosu sedmorica služe kaznu zbog trgovanja robljem.»

 

Sjajni gradovi Inka

«U Peruu smo počeli istraživanja upravo tamo, gdje je profesor sveučilišta Yale Hiram Bingham stao. Dva i pol mjeseca kretali smo se među ruševinama i zidinama starih gradova, ponajviše na visinama oko 10-11 tisuća stopa nad morem. Najveći dio vremena bilo je hladno i nismo bili pripremljeni na tako očajne hladnoće.

Najveći dio vremena imali smo na raspolaganju 75 indijanaca, koji su čistili teren, tako da smo mogli snimati i slikati te stare građevine. Moram vam reći, ti su stari Inke dosegli visok stupanj civilizacije. Našli smo ruševine nevjerojatnih kupelji, gdje je voda dolazila kroz rupe u granitu, a cijevi su bile od kamena raznih boja. Opisati sve to zahtjeva sliku, jer riječi nisu dostatne.

Posjetili smo četiri grada Inka i brojne utvrde. Grad koji smo otkrili domoroci nazivaju Plateryoyoc. Ja sam uvjeren, kao što je profesor Bingham potvrdio, da to znači «El Dorado», to se inače može primijeniti za svaki grad, ali je ime ovog konkretnog grada, koji se nalazi šezdeset milja od grada koji je otkrio profesor Bingham.

Indijanci su nam rekli da nikada tu nisu bili bijeli ljudi. Rekao bih da grad pokriva tri četvorne milje. Najznačajnija zgrada u gradu – a sastrugali smo bilje kako bismo mogli dobro vidjeti više velikih zgrada – jest objekt koji je mogao služiti za sastanke. Naravno, niti na jednom objektu nema dokaza čemu je služio, a gradski teren pokriva nekoliko brežuljaka.

Svi gradovi koje smo otkrili nalaze se višlje od granice šume. Cesta Inka kojom smo došli vodi preko planina i ravno u doline, od grada Quita punih 1500 milja. Manji njezini dijelovi su izvrsno očuvani, a našli smo i ostatke skloništa, koja su se nalazila na cesti otprilike svakih šest milja. Primjeri obrade kamena koje smo našli su izvanredni. Na jednom smo kamenu nabrojali 32 brida. Što se tiče gromade od 300 tona koju smo našli, nalazila se na pristranku brda, bila je od granita što se razlikuje od kamena u okolici. Na gromadi su dokazi da je bila ovdje izrezivana. Kada bismo samo saznali kako je taj kamen dovučen ovdje, otkrili bismo velike zasluge Inka koje još ne priznajemo tome narodu. Sve utvrde bile su zaštićene odostraga, naime, tu su bili ulazi u podzemne prolaze koji vode u druge utvrde.

Naše istraživanje mi je bilo toliko zanimljivo da ću za par mjeseci otići ponovno tamo kako bih otkrio više o gradu Plateryoyoc. Nesumnjivo ima još puno za otkriti, što će nam više reći o drevnim Peruancima.

Arhitektura tog lokaliteta je različitija nego sam pretpostavljao. Izgled i monumentalnost zgrada koje smo obilazili zaprepastili su nas. Tamo je naravno bio i Hram Sunca, a svuda smo pronalazili ostatke opservatorija i kupališta. Pronašli smo i ono što su morale biti škole, kao i obredno kamenje – najčešće od granita, bilo trokutasta piramidalnog oblika ili poput dva trokuta gdje su druge dvije stranice urezane.

Ostali smo u Plateryoyocu četiri dana, a potom smo krenuli na rijeku Madre de Dios. Cijelo to vrijeme dok smo bili u planinama, bili smo na nogama, pješice. Posebice smo tražili grobišta Inka. Pronašli smo puno lijepih posuda, oblikovanih poput tikvica, izrađenih od gline i lijepo obojanih. U dekoracijama prostorija u koje smo ulazili llama je bila čest motiv. Našli smo puno stvari od materijala champi – smjese srebra i zlata od kojeg su se radila dlijeta, polukružnih noževa (zovu se tumi, op. prev.), te svakojakog posuđa. U njihovom zidarstvu nije bilo nikakve žbuke.

Put na visoravan Inka je bio težak, ali povratak je bio upravo strašan. Najgora su stvar bili rojevi raznolikih insekata. Dunn je zamalo umro, dok su Coates i Galaide završili u bolnici u Limi shrvani malarijom. U Limu smo donijeli uzorke krvi oboljelih od ugriza uta muhe, ali i drugih bolesti. I naši su indijanci oboljeli, a svi osim dva bijelca također su bolovali. Postoji jedna malena muha na tim visinama koja vas ugrize za lice ili ruke, te položi jajašca. Potom dolazi do natekline koja je danima bolna. I to nam je bila glavna neugodnost.

 

Opasan prijelaz

Potom, na povratku smo izgubili Dunnova konja dok smo prelazili rijeku Pocotambo, na visini oko 7 tisuća stopa. Dunn je sjahao i njegov je konj slijedio druge, koji su pripadali nama koji smo prešli. Jedna teretna mula ga je slijedila i na poziv svojeg partnera s druge obale, bacila se u brzake.

Plivala je do druge obale, ali ona je na tom mjestu bila visoka oko šest stopa, strma. Mula se pokušavala popeti, no i struja je bila jaka, i prije nego smo mogli pomoći, zakoprcala se i otplutala rijekom. Vezao sam uže oko pasa i bacio se u pliću vodu malo niže, te sam uspio nabaciti to uže oko vrata životinje, pa smo je povukli van. No, teret joj se odvojio i sve što smo mogli spasiti je nešto filma i oštećena kamera.

U Limi smo proveli tjedan dana, neki od nas napravili su izlet na Guano otoke (misli se na otočje Islas Ballestas, oko 150 km južno od Lime – op. prev.). Potom smo preko Cerro de Pasca pošli do grada Huanuco, gdje smo se spremili za prelazak kontinenta. Dunn je još bio loše, Coates također. Nisam ih htio povesti, ali su zahtijevali. Naša je ruta bila drugačija od svega što se do tada radilo, i to zato jer sam se konzultirao s peruanskim predsjednikom, te zato jer je državni tajnik Bryan tražio našeg predstavnika u Limi da se vidi što se dogodilo sa Seljan-Cromerovom ekspedicijom. Mislili smo tada da je to jedna skupina, jedna ekspedicija. No, očito se radilo o dvije grupe, osim ako telegram g. Bryana nije bio krivo prepisan. Ekspedicija Cromera, tako nam je rečeno, bila je izgubljena godinu ranije, a pošla je baš u krajeve kojima smo nakanili proći. No, predsjednik Perua, gospodin Billinghurst, me zatražio da pođem u Etem, te da preko rijeke Maranon otvorim područje koje je želio. Također, mislilo se u Limi da su između rijeka Ucayali i Huallaga dva gorska lanca.

Pet smo dana pješice putovali od Huanuca do Tingo Marie, a onda smo se spustili 40 milja do utjeka rijeke Tulumayo. Potom smo skrenuli nadesno u Tulumayo, bijaše to put od šest do sedam dana, te kroz prašumu na rijeku Ucayali, tražeći nestalu ekspediciju. Našli smo samo jedan gorski lanac između rijeka Ucayali i Huallaga. I onda smo na Huallagi imali naš prvi okršaj s indijancima.

 

Urubatamina izdaja

Poglavica imenom Urubatama susreo nas je na rijeci sa svojom većom skupinom, među kojima su trojica bila naoružana puškama starijega tipa, a ostali sa lukovima i strelicama. Taman smo podizali logor, te smo pozvali pridošlice da ostanu na večeri. Bio je Dan zahvalnosti, te je večera trebala biti naročito ukusna – računajući da smo u prašumi.

Pred zoru me Urubatama probudio, rekao je da moraju poći, te su on i njegovi ljudi otišli. Nekako im nisam vjerovao, pa smo se Coates, Holbrook i ja uputili pratiti ih, te smo nakon pola sata shvatili da se kreću uokrug, prema mjestu kroz koje su očekivali naš dolazak. Čim smo to shvatili, začula su se dva pucnja. Tad smo i mi skočili i pucali smo u svaki pokret koji smo mogli vidjeti. Neke smo nevaljalce i pogodili, ali kako nismo prestajali ostali su pobjegli.

Prvi spomen o Seljanu i još jednom bijelcu čuli smo kod mjesta San Capilla, blizu Tingo Marie. Taj je drugi bijelac zvan Patricio, a tek poslije smo saznali da mu je ime Patrick O'Higgins. Našli smo čovjeka koji ih je čamcem odvezao do rijeke Huallebamba (Huayabamba – op. prev.), pritoke Huallaga, te smo tri dana slijedili njihov trag do mjesta Pachiza, indijansko mjesto, gdje smo zatekli indijanku koja je bila vodič Seljanu na putu u unutrašnjost. Prije nekoliko godina ona je bila oteta, pa su je oni otkupili od njezina otmičara za 50 dolara. Ime joj je Juliana.

Našli smo i indijanku Herminiu Maldonado, koja je tvrdila da je Seljanova ljubavnica. Pokazala mi je pismo pisano španjolskim jezikom koje joj je navodno napisao Seljan, ali koje nije mogla pročitati. Domoroci su nam rekli da su se dva bijelca i šest indijanaca uputili uzvodno, te da su se nakon tri tjedna indijanci vratili s objašnjenjem da se nije dobro postupalo s njima. Deset dana poslije toga, indijanka Juliana se pojavila u Geleche blizu Pachize. Rekla je da ju je jedne noći, kad je otišla iz logora, napao medvjed, pa se morala popeti na drvo. Čula je dva pucnja iz logora, a onda je nastala tišina. Kad je izašao mjesec, sišla je sa drveta i sedam dana hodala do Geleche.

 

Strašna mučenja

Slijedili smo trag dvojice muškaraca od Geleche, nalazeći ga po novome raslinju koje je naraslo u dvanaest mjeseci, te nakon devet dana na kraju te staze našli smo nekoliko kostiju. Bila je tu bedrena kost i kuk, a između je bilo rasuto nekoliko manjih kostiju. Nije bilo nikakvih indicija da bi meso bilo pojedeno. Strvinari i veće zvijeri, kao i insekti, prisutni su na tome području, te je moje mišljenje da su ljude ubili indijanci, skinuli im odjeću i uzeli oružje, te su ptice, zvijeri i insekti učinili ostalo.

Pokopali smo sve kosti koje smo mogli naći, te smo napravili grubi križ. Poslije smo saznali da su njihove puške pronađene, i to nekih devet mjeseci ranije, u posjedu nekih indijanaca koji su tvrdili da su ih dobili u zamjenu za gumu.

I dok u regiji Putumayo nismo čuli za mučenja, u okolici Tingo Marie svjedočili smo nečem najgorem što možete zamisliti. U jednom malom selu našli smo jednookog čovjeka, koji je bio smjesa Portugalca, Španjolca i indijanca. Izvršavao je kaznu nad šest domorodaca. Palci su im bili povezani lijanama palme, njihovi zglobovi također povezani, dok su im lakti bili niže od koljena, ispod kojih je provučena grana. Podređeni jednookog uzeo bi veliki štap i zabio bi ga ispod abdomena žrtava, te ako im to nije nanosilo dovoljno bola, uporabio bi sve veće i deblje štapove. Naši su snimatelji stali snimati ovu scenu, a nakon što je to vidio jednooki je pokušao razbiti naše kamere. No, naš je ispad zaustavio mučenje toga dana.

Od Tingo Marie spustili smo se niz Huallagu do Amazone, te smo početkom siječnja došli u Iquitos. Ostatak rijeke smo preplovili parnim brodom».

 

Original članka ovdje.

Naslov: KOSTI ISTRAŽIVAČA U PERUANSKOJ DIVLJINI

Kapetan Besley se vraća, smatra da su Seljan i O'Higgins pojedeni – Priča o novim gradovima Inka – Ekspedicija se spustila 4000 milja od izvora do ušća Aamazone

 

Tekst:

Ekspedicija kapetana J. Campbell Besleya iz Londona i San Francisca, koja je iz Lime prodrla u divljinu i spustila se 4000 milja niz rijeku Amazonu od izvora do ušća, kod grada Para u Brazilu, vratila se jučer linijskim brodom Byron kompanije Lamper & Holt sa Trinidada.

Kapetan Besley priča o otkriću tri prelijepa grada Inka u divljoj prašumi u koju bijelac još nije stupio nogom; o borbi sa indijancima u zasjedi; o dnevnom susretanju bolesti, opasnosti i smrti. Rekao je i o prašumskoj potrazi za nestalom Cromer – Seljanovom ekspedicijom, te o pronalasku bedrene kosti za koju se vjeruje da je ostatak Mirka Seljana i Patricka O'Higginsa, koji su kako vjeruje kapetan Besley, postali žrtvama kanibala nakon što ih je izdala indijanka koju je Seljan poveo u divljinu.

Ekspedicija kapetana Besleya krenula je odavde (New York, op. prev.) 19. srpnja (misli se na 1913. godinu, op. prev.), te je putem Paname otišla u Limu. Sastojala se od kapetana Besleya, umirovljenog časnika britanske vojske, koji je već vodio nekoliko ekspedicija u raznim dijelovima svijeta, J. K. Holbrooka, zaposlenika filmske kompanije Pathe Freres (braća Pathe), koji je snimio film na ekspediciji, F. Eugene Farnswortha iz Bostona, predavača i umjetnika, Franklina B. Coatesa, redatelja filma, fotografa A. Galaida iz Bostona te Jerry W. Dunna iz Londona, botaničara. Preostala dva člana ekspediciju su čekali u Limi. George Shoup, rudarski inženjer te Reginald Leonard, stručnjak kojeg je angažirala peruanska vlada kako bi istražio muhu Uta, te bolesti i štete koja ona nanosi u ovoj zemlji.

Upravo to je navelo kapetana Besleya da organizira ovu ekspediciju, kako bi se proučila ta muha i da se ulovi dosta primjeraka. Muha Uta može se u najvećem broju naći u dolini Chenchamayo, na visinama od 5 do 12 tisuća stopa, mali crni insekt koji podsjeća na običnu kućnu muhu, ali zaobljena trupa i sa većim nogama. Ugriz te muhe stvara vodenasti mjehur, ispod kojega djeluje otrov koji razjeda tkivo poput raka, sve dok cijela koža nije doslovce pojedena.

 

Bolest ih je odbila

Ekipa je otputovala vlakom preko Anda u Huancaigo, potom na magarcima i llamama u dolinu Chenchamayo, te potom preko planina u Serro de Pasco (misli se na Cerro de Pasco – op. prev.). Ovdje je malarija pogodila osam od jedanaest članova tako da su neki morali ovdje ostati, te su se poslije vratili u Limu. Vratili su se bolesni, a Leonarda je ugrizla Uta muha dok je bio u dolini Chenchamayo. Konje su napadali vampriski šišmiši sišući im krv.

Nakon ovako napornog treninga, Besley je poveo Holbrooka i Coatesa na još opasnije putovanje u zemlju Inka, te su se spustili na jug parnim brodom do Mollenda. Prekrasna cesta Inka, napravljena od kamenih blokova, široka dva metra i duga 1500 milja vodi ravno do Cuzca, a lijepa je kao da je sagrađena sada a ne prije tisuća godina. Nakon četiri dana jahanja došli su u Ollantaytambo i Machu Picchu, nedaleko od kojega su otkrili tri grada Inka, prekrivene raslinjem. Poglavica ovih mjesta, kako im rekoše indijanski vodiči, bio je Plateryoyoc. Grad je prekrivao tri četvorne milje, što je otkriveno kada je kapetan Besley prisilio nepovjerljive Quechue da raskrče prašumu.

«Pronašli smo champi, leguru dvije trećine srebra i jedne trećine zlata.» - kaže kapetan Besley – «dlijeta, polukružne noževe, čamce svih vrsta. Na mnogim predmetima bilo je bogatih ornamenata iako su ti prikazi mahom govorili o izopačenim moralnim i vjerskim nazorima».

«Bili smo prvi bijelci u tim gradovima na visini od oko 9 tisuća stopa. Tri smo tjedna tamo istraživali, a naši su indijanci bili zapsoleni lopatama i krampovima još dugo poslije. Našli smo prekrasna mjesta Inka i rase koja je starija od njih, sa prostorijama večima od najvećih hotelskih prostora koje imamo danas. Bili su tu i povijesni zapisi na način Inka – putem čvorova i hijeroglifima koji su stari barem 10 do 20 tisuća godina. Otkrili smo zgrade veličanstvenije od bilo koje današnje, čak i od zgrade Parlamenta u Londonu, ili drugih državnih zgrada po svijetu. Bila je to ukrašena arhitektura, ali bez stupova i terasa. Našli smo kamen težine oko 300 tona, koji je dovučen radi gradnje i bio je očito rezan nekom pilom. Vidjeli smo utvrđena vrata, te nasipe duge četrdeset i pet milja, koji su sprečavali poplavu. Gradovi su bili sagrađeni visoko na stijenama, i sve su te utvrde, sa kojih se moglo bacati kamenje na neprijatelja, bile povezane podzemnim tunelima».

 

Potraga za izgubljenom ekspedicijom

Ekspedicija se vratila u Limu, odakle je ponovno pošla na transkontinentalan put. Henry Clay Howard, ministar Sjedinjenih država u Limi, prema kapetanu Besleyu primio je telegram državnog tajnika Byrona u kojem ga je ovaj zamolio da potraži nestalu Cromer – Seljanovu ekspediciju.

Ekspediciju je vodio W.H.Cromer, nekada kadet u učilištu West Point, i William H. Page, srednjoškolski učitelj iz Chicaga, te je prema riječima Besleya, ta ekspedicija pošla dvije godine ranije kako bi označila zemlju koju je dobila Peruvian - American Corporation. Kapetan Besley je obećao da će skrenuti sa zacrtana puta kako bi potražio nestale. No, pri tome je skoro izgubio svoje ljude.

«Bili smo između rijeka Ucayali i Huallaga» - kaže Besley – «u području koje nikada nisu posjetili bijelci». Naši su indijanci bili u strahu od susreta s domorocima. Nadzirali smo njihovu lojalnost čak i kada su spavali; puške su nam neprestance bile u rukama. Pri kraju tog dijela puta susreli smo jednookog mješanca u pratnji 29 indijanaca. Prišli su nam i razgovarali s našim indijancima, no sumnju mi je pobudilo to što nisu izgledali umorno od puta i nisu imali nikakve prtljage. Rekli su nam da je rijeka Huallaga ispred nas i potom su otišli.

Kako su naši indijanci pili s njima, izgrdio sam ih. Poslije se otkrilo da im je jednooki naložio da me ovdje ubiju. No, iako su naši indijanci dobili puške, kako bi odbili druge indijance, ipak im nismo dali dovoljno streljiva da izvrše tu nakanu.

Umjesto da slijedimo upute mješanca, slijedili smo ga i otkrili da se trag račva. Odostraga, gdje je bio logor koji je čuvao Dunn, čuli smo pucanj. Bila je to Dunnova puška. Slijedili su pucnjevi starinskih pušaka kave su imali ljudi iz mješančeve ekipe. Uslijedilo je komešanje u grmlju. Raspalili smo po njima iz svega što smo imali, pa je kretanje prestalo. Uradili smo dobar posao. Kasno te noći došli smo na rijeku Huallagu, udaljenu 12 milja.»

 

Kosti istraživača nađene

«Sedam smo dana plovili nizvodno do ušća Huayabambe, a potom, nakon još četiri dana, došli smo do indijanskog naselja Pachiza. Tu smo saznali da se za Seljanovu ekspediciju posljednji puta čulo u selu Geleche (Jelache – op. prev.). U tom smo selu susreli indijanku imenom Herminia Moldenaro (Herminia Maldonado – op. prev.). Ona je bila Seljanova djevojka i pokazala mi je njegovo ljubavno pismo na španjolskom, koje nije mogla pročitati. Indijanci su mi rekli da je Seljan, kojeg je pratio rudarski inženjer Patrick O'Higgins, poveo sa sobom indijanku koja se zove Julienna (Juliana – op. prev.) Sa njom i još šest indijanaca otišao je gore na rijeku Marinjian (Maranon – op. prev.). Tri tjedna kasnije indijanci su se vratili i rekli da Seljan nije dobro postupao s njima i davao im hranu; tako su morali jesti zmije i bilje. Indijanka se pojavila u Geleche deset dana kasnije. Ispričala je da je jedne večeri napustila logor, te ju je medvjed potjerao na drvo. Rekla je da se smračilo, mjesec je izašao. Potom su se čula dva pucnja, a onda je opet nastala tišina. Kasnije je sišla s drveta i tčala kroz šumu sve dok nije došla u selo.

Nikada pri tom istraživanju nismo čuli za Cromera, samo za Seljana.

Krenuli smo iz sela Geleche sa indijancima i nakon što smo sedam dana slijedili Seljanovu stazu, probijajući se kroz raslinje, našli smo ljudske kosti oko 200 metara pored staze. Nevidljivi iznad nas u krošnjama, majmuni su se glasali a ptičice su cvrkutale. Zakopali smo kosti i stavili križ od grana iznad. Seljanove i O'Higginsove stvari, odjeća i oružje, devet mjeseci ranije su nađeni kod Iquitosa, indijanci su rekli da su to dobili razmjenom za gumu. I to je kraj priče. Nemam nikakve sumnje da su obojica bili ubijeni i pojedeni. Vidjeli smo čudne instrumente putem kojih indijanci pozivaju druge da im se priključe na ovakvim gozbama.»

Kapetan Besley će ostati u New Yorku nekoliko dana, a potom ide u Californiju igrati polo. U Englesku bi se trebao vratiti tijekom mjeseca travnja.

 

Original članka ovdje